Ruša je slutila

Autor: Tamara Bakran

Ilustratorica: Margareta Peršić

Tvrdi uvez, 24 str.

Ibis grafika, 2017.

Koliko vam se često dogodilo da želite pobjeći od obaveza i poslova koje morate obaviti i da, umjesto toga, želite raditi nešto drugo, npr. umjesto peglanja – čitati, umjesto pospremanja igračaka – gledati film, umjesto pisanja zadaće – igrati se? Dugačak je popis. Nije to ništa neobično. Meni i danas pogled često odluta kada me pritisnu neki poslovi, obaveze, priče, zadaće… uh… odluta mi i pogled i ja cijela, daleko.

Da vas upoznam sa Rušom. Da. Ruša. I ja sam ponavljala ime tiho u sebi, pa glasno. Puna su ga usta i tako divno zvuči. E pa Ruša je jedna predivna, znatiželjna zelenooka djevojčica.  

Svečano se obukla u najljepšu zelenu haljinu, dodala zelenu ogrlicu i obula crvene cipele, a sve to zahvaljujući slutnji. Pustolovinu je slutila. Slutnja se u avanturu pretvorila. U kućici je otputovala. I to ne u bilo kakvoj kućici. Ma kakvi. “Do nje doskakuće kućica na kokošjim nogama.”, a nju je posudila iz jedne druge priče, iz knjige: “Najljepše ruske bajke.”

Vjetar nosi kućicu skupa s Rušom i njenim omiljenim stvarima: škrinju s blagom kristalnu kuglu, palu zvijezdu repaticu, igračke od čokolade i sve što može ispasti iz mašte jedne djevojčice. Kućica diže prašinu, penje se, spušta, leti i vijuga, hita i gaca, kotrlja se a pred njom bježe životinje: miševi, zečevi, lisice…I tako sve dok Ruša ne zaustavi kućicu kraj velike zelene rijeke, zelenije i od Rušinih očiju i od haljinice i od njene ogrlice. Bila je to tiha, bajkovita, mirna rijeka u kojoj se ogledaju oblaci a iznad nje lete ptice i vilinski konjici. Slutila je Ruša da baš tu treba stati i da će baš tu čarolija nastati.

Upravo tu, na obalama rijeke Ruša upoznaje Azura. Čudesno je to i tajanstveno biće iz duboke zelene rijeke. Brzo su se sprijateljili, onako brzo kako samo djeca i stari ljudi znaju te zajedno krenuli ploviti niz rijeku. Azur je imao plave oči, ” jer je, izgleda, dugo gledao u nebo“, a Ruša zelene – pa su se u njihovim očima tako spojile sve ljepote neba i prirode.Azuru je to bilo prvi put u životu da razgovara s ljudima, ali znatiželjna Ruša se nije dala omesti. Zajedno su spoznavali ljepote, mirise i zvukove netaknutog riječnog toka. Azur je nosio mudrost, a Ruša dječiju razigranost i čežnju za novim iskustvima.

Hrabro i potpuno je upijala ljepotu:

“…. zaklopi oči, digne ruke, snažno udiše…Pljus!!

Plavetnilo kao vodopad teče ravno u njene zjenice. Zatvori oči.

Pljus! Rijeka joj svojim šumom puni uši…” 

Ruša gleda kako kraj nje promiče drveće i šaš. Sitne joj ribice ulaze u šaku, patke se gnjezde, žabe plivaju, kornjače nepomično promatraju. I tko zna koliko bi bajkovito putovanje trajalo da Ruša dijelom oka nije spazila kućicu kako trči uz rijeku. Kralj Azur i Ruša su si mahali sve dok jedan drugoga nisu izgubili iz vida.

 

Ovu nježnu i bajkovitu priču o znatiželjnoj Ruši, naše nagrađivane autorice Tamare Bakran, oslikala je umjetnica Margareta Peršić. Inspiraciju je pronašla prilikom posjete Roškom slapu na rijeci Krki. Upravo je Roški slap, u priči, postao mjesto susreta riječnog kralja Azura i djevojčice Ruše, a predivna zelena rijeka predstavlja najljepši tok rijeke Krke.

Margareta Peršić se inače aktivno bavi izradom lutaka i igračaka, žongliranjem, pripovjedanjem priča te uređenjem prostora. Za sebe kaže: “Kada slikam postajem stablo. Duboko s nogama u zemlju ukorijenjena, raširenim rukama, kao granama, pružam dom novim slikama – nebeskim pticama!”

Vrijednost ove slikovnice leži i u njenom edukativnom potencijalu. Autorica na dobar, nenametljiv način poziva čitatelja na širenje i produbljivanje znanja. Poziva na odlazak u Prirodoslovni muzej kako bismo naučili što je i kako je zelen malahit, od  kojeg je u priči izrađena Rušina ogrlica. Zatim nas poziva u knjižnicu kako bismo potražili “Najljepše ruske bajke” iz kojih je Ruša posudila kućicu, a na kraju nas autori upoznaju s  Roškim slapom i Nacionalnim parkom Krka. Ukoliko imate didaktičku žicu, poput mene, Rušina slutnja može vas povesti u raznim smjerovima u odgojnom i obrazovnom smislu.

A slikovnica nas poziva da budemo spremni na nova iskustva i dogodovštine i otvoreni za sve čarolije života. Jer, puno nas toga čeka već na samom pragu, ukoliko to znamo prepoznati i prepustiti se. Nevažno je pri tom koliko imamo godina, novca i vremena (time se vječito izvlačimo, je li tako?), a najmanje je bitno jesu li se ljepote realno dogodile ili su bile samo slutnja, mašta i san.

Osvrt napisala: Sanja Margeta

‘Ruša je slutila’, slikovnica Tamare Bakran, nominirana za nagradu Libar za vajk 2017