teen knjige

Kuća kralja paukova

pauk2

Autorica: Elvira Slišurić

Uvez: meki

Stranica: 146

Izdavač: Studio TiM, Rijeka 2017.

Kako odrastamo tako napuštamo sve što je magično. Bajke ostaju za nama, a s njima i sva fantastična bića i nemogući događaji. I snovi.  Ponekad se, iz ozbiljne stvarnosti, prisjetimo, sjetno osmjehnemo i nastavljamo dalje. Sve dok jednom, opet, taj svijet ne postane naše utočište. Magično utočište naših ozbiljnih godina.

Ovo je bajkovita priča za mlade a svi su likovi stvarni, simpatični, poznati kao da su iz susjedstva i njihove priče su svakodnevne. Samo što su njihova zajednička iskustva nestvarna, što će ovu knjigu svrstati u red fantastičnih priča. Ovo je bajka. Nema prinčeva ni vještica, ni otrovnih jabuka, ni vila, ali ima fantastičnih bića, antropomorfnih biljaka, životinja s ljudskim osobinama i mnogih događaja i predjela koji dolaze iz nepreglednog polja mašte.

Mario je jedan boležljivi dječak koji je niz godina proveo po bolnicama. U tom samotnom svijetu bijelih zidova, svoje sugovornike i prijatelje nalazio je u knjigama. Čitao je puno i sve što je mogao i to je bio njegov siguran put prema vještom baratanju riječima i vrlo lijepoj razini raznovrsnog znanja.

Zbog dobrobiti po njegovo zdravlje, majka na brzinu prodaje stan u velikom gradu i kupuje lijepu kuću na selu. Raduju se prirodi, šumi, zelenilu, obližnjem potočiću, miru i njihova nova kuća ima posebnu energiju. U tom idiličnom okruženju, na potoku, Mario upoznaje Lanu. Djevojčicu koja ne prestaje postavljati pitanja i to radi toliko brzo da Mario ne stiže odgovarati, ali od prvog trenutka u njemu izaziva čuđenje i tihu nježnu zadivljenost. Do tada nije imao prijatelja, ni prijateljicu.

“Boju kose nije mogao odrediti. Sve je ovisilo iz kojeg je kuta pogledaš, na koji joj način sunce pada na kosu i je li uspjela na trenutke biti nepomična ili vijori na toplom ljetnom povjetarcu.

Kada bi se zagledala u nebo, činilo se da joj je kosa zlatne boje, a kad bi se okrenula prema njemu, kosa bi joj dobivala sjaj mladog kestena.  Mario tako nešto nije vidio nikad u životu. Samo su joj oči bile nepromjenjive boje, gotovo crne, žive, najljepše.”

 Uskoro, u tom idiličnom okruženju Mario susreće neobičnog tajanstvenog starca koji će se kasnije pokazati ključnim likom u razvoju fantastične priče. Također doznaje da su za kuću, u koju su se doselili on i majka, vezane zanimljive i pomalo zastrašujuće priče i događaji. Istodobno u kući otkriva tajanstvena vrata koja vode u podrum, a u podrumu zidove pune prašinom i paučinom prekrivenih knjiga. Nakon što svoje otkriće podijeli s najboljom prijateljicom, kreće fantastična priča puna napetosti, straha, adrenalina, informacija, zanimljivih dijaloga i izvrsnih misli.  Tu je i obilje informacija koje će vas natjerati na istraživanje bilo o vrstama pauka ili o vrstama biljaka. Ja sam, npr. istraživala dvije biljke za vrijeme čitanja i to: Besmrtni grm i Vilinsku kosu. Da malo više volim pauke, istraživala bih i njih.

Sadržaj je raspoređen u 19 poglavlja, a kulminacija priče počinje u 13.

“Stvari nisu uvijek onakvima kakvima se čine. To je jedna od velikih istina. Kao i s ljudima. Rijetki su oni kojima je vanjština jednaka unutarnjem duhu.”

Dok čitate, prilijepljeni ste nitima pauka za ovaj tekst. Napetost i iščekivanje komešaju se s vjerom da će sve biti dobro na kraju i da će se potvrditi ona stara po kojoj sreća prati hrabre. Tom osjećaju sigurnosti svakako će doprinositi jedna mirnoća pripovjedanja. Staloženost, rekla bih. Knjiga nema nepotrebno razvučenih dijelova, suvišnih opisa, razvučenih dijaloga. Nema viška. Samo zgusnute emocije u nekom polju mašte.

Što je bilo s paucima, tko je njihov kralj i tko je velika Hemera doznat ćete nakon čitanja ove priče o prijateljstvu, zajedništvu i vjeri u vlastite snage i sposobnosti. Mlade godine  najbolje znaju kako preuzeti rizik, čuvati tajnu i gorjeti za zajednički cilj. Mario i Lana pružaju jednu takvu avanturu. Izmaštani događaji tako su česti u nježnim godinama da im se ponekad ne nazire granica. Gdje počinje mašta, a gdje se nastavlja stvarnost ne znamo jer ta granica ponekad ni ne postoji.

“Koliko ima tih istina?

Ovisi koliko si ih spremna prepoznati.”

Na kraju ostaje jedan osjećaj začuđenosti pričom, njenim raspletom i prebiranje po emocijama koje je izazvala. A bilo ih je. Itekako.

Što god u vanjskom svijetu ljudi učine protiv prirode, to se zrcali i na skriveni tajanstveni svijet. Sve što ljudi čine ima posljedice. Sve. To nikada nemojte zaboraviti.”

Napisala: Sanja Margeta

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s